Nedjelja o rasipnom sinu (34. nedjelja poslije Silaska Svetoga Duha)

Nedjelja o rasipnom sinu je druga nedjelja trotjednog razdoblja prije početka Velikog posta. Prethodne su se nedjelje u službe Crkve počele uključivati pjesme iz Trioda, liturgijske knjige koja sadrži bogoslužja od Nedjelje carinika i farizeja, desete nedjelje prije Pashe - Uskrsa, do Velike subote. Kao i kod nedjelje carinika i farizeja, tema ove nedjelje je pokajanje, a fokus na prispodobi o izgubljenom sinu navodi vjernike na razmišljanje o nužnosti pokajanja u našem odnosu s našim Nebeskim Ocem.

Naziv ove nedjelje uzet je iz prispodobe Gospoda našega Isusa Krista koja se nalazi u evanđelju po Luki 15,11-32.

Prispodoba je priča o čovjeku i njegova dva sina. Mlađi od te dvojice sinova traži od oca da mu da nasljedstvo. Otac to čini, a ubrzo zatim sin odlazi i putuje u daleku zemlju (redci 11-13).

Nakon svog odlaska mlađi sin troši svoju imovinu na razvratnički i rasipnički život. U kratkom vremenu protrati sve. Dolazi teška glad, ali on nema ništa i pada u veliku oskudicu (rr. 13-14).

Uspijeva naći posao hraneći svinje, ali to ne poboljšava njegovu situaciju. Evanđelje kaže: "Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao." (rr. 15-16).

Prispodoba kaže da je usred svog teškog stanja došao k sebi. Shvatio je da najamnici njegova oca imaju dovoljno za jelo i hrane na pretek, dok on umire od gladi. On kaže: “ Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: 'Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’ ” (rr. 17-19).

Ustao je i vratio se svome ocu. Ali kad se približio, otac ga je ugledao na velikoj udaljenosti. Otac se sažalio na sina, potrčao mu je u susret, zagrlio ga i poljubio. Sin je priznao svoju grešnost i svoju nedostojnost da se zove sinom, ali u svojoj radosti zbog povratka svog sina, otac je pozvao svoje sluge da donesu najbolji ogrtač, prsten za ruku njegovog sina i sandale za njegove noge. Također je pozvao da se ugojeno tele zakolje za gozbu. On je uzviknuo: “Sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!” (rr. 20-24).

Dok su se gostili i slavili povratak izgubljenog sina, dolazi stariji sin i raspituje se što se događa. Rečeno mu je da mu se brat vratio i da ga je otac primio s gozbom. Stariji brat se naljuti i ne želi ići na gozbu. Otac izlazi i moli ga, ali stariji sin odgovara govoreći da je bio vjeran ocu dugi niz godina, ali mu otac nikada nije dao priliku za takvu gozbu. On izražava svoj bijes i ljubomoru zbog svog brata koji je tako primljen nakon što je protratio svoju baštinu (rr. 25-30).

Otac odgovara najstarijem sinu govoreći: “Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje - tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!” (rr. 31-32).

Prispodoba o rasipnom sinu daje nam na uvid točnu sliku pokajanja u svojim različitim fazama. Grijeh je progonstvo, robovanje strancima, glad. Pokajanje je povratak iz progonstva u naš pravi dom; to je primiti natrag našu baštinu i slobodu u Očevoj kući. Ali pokajanje podrazumijeva djelovanje: "Ustat ću, poći..." (r. 18). Pokajati se ne znači samo osjećati se nezadovoljnim, već donijeti odluku i djelovati u skladu s njom.

Prema riječima našeg Gospoda, kroz ovu prispodobu također naučimo o trim stvarima: stanju grešnika, pravilu pokajanja i veličini Božje samilosti. Čitanje ove prispodobe slijedi nakon Nedjelje carinika i farizeja kako bismo se, uvidjevši u osobi rasipnog sina vlastito grješno stanje, osvijestili i vratili Bogu kroz pokajanje. Za one koji su pali u veliki očaj zbog svojih grijeha misleći da nema oprosta, ova prispodoba nudi nadu. Nebeski Otac strpljivo i s ljubavlju čeka naš povratak. Ne postoji grijeh koji može nadvladati Njegovu ljubav prema nama.

Konačno, ova nam prispodoba nudi uvid u svijet u kojem živimo. To je svijet u kojem su ljudske aktivnosti odmaknute i nisu usmjerene prema ispunjenju Božje svrhe za život. To je svijet nesuvislih potraga, iluzornih težnji, žudnje za hranom i pićem koje ne zadovoljava, svijet u kojem ništa na kraju nema smisla i svijet usidren u neistini, prijevari i grijehu. To je upravo suprotno od svijeta kakvog je stvorio Bog i kakav se potencijalno ponovno stvara po njegovom Sinu i Duhu.  Ako se ne vratimo Bogu nema lijeka za zla našeg doba. Svijet u kojem živimo nije normalan svijet, već pustoš. Zbog toga se u slavenskoj crkvenoj tradiciji našeg obreda čitanje Psalma 137(136) dodaje Jutrenji za ovu i sljedeće dvije nedjelje. Ova nostalgična tužaljka hebrejskih prognanika kaže: "Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona; o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali. Kako da pjesmu Gospodnju pjevamo u zemlji tuđinskoj!" (Psalam 137).

U ovoj prispodobi možemo vidjeti izazov života u ovom svijetu i otuđenje od Boga koje se može dogoditi kada grijeh zavlada našim životima. Kao rezultat grijeha u našim životima, gubimo radost zajedništva s Bogom, onečišćujemo i gubimo svoju duhovnu ljepotu, nalazimo se daleko od svog pravog doma, svog pravog života. U istinskom pokajanju to spoznajemo i izražavamo duboku želju da se vratimo, da povratimo ono što je izgubljeno. Na ovaj dan Crkva nas podsjeća na ono što smo napustili i izgubili te nas poziva da pronađemo želju i snagu za povratak. Naš Nebeski Otac čeka i spreman je primiti nas svojim oproštenjem punim ljubavi i svojim spasonosnim zagrljajem.

Preuzeto po goarch.org/prodigalson-learn